MESS KRITIKA: Raspleši svoju bol – Ples nije za nas
PIŠE: Lamija Milišić
Parola „ples nije za nas“ zvuči poput zabrane koju proričemo samima sebi – a puka mogućnost da je kao samonametnutu prekršimo u bilo kom trenutku podstiče na prkos uslijed beznadežja iz kog je nikla. Autorskim projektom naziva „Ples nije za nas“, Omar Rajeh je publici u Sarajevskom ratnom teatru trećeg dana 64. Internacionalnog teatarskog festivala MESS podario pejzaž njegovog grada Bejruta, grada u velikoj boli, čiji stisak Rajeh tjera na ples.
U toku sat vremena solističke izvedbe, Rajeh razvija prikaz bolne stihije života u Bejrutu metateatarskim pristupom, posredovanim svedenim ali efektnim sredstvima. Ta poetika je najprije ostvarena tamom koja nas dočekuje na sceni, u kojoj se ispisuju Rajehove bilješke o predstavi. Iako su napisane u prošlosti, one se referišu na sadašnji trenutak, na nas i njega koji se susrećemo u prostoru i vremenu teatarske izvedbe. Riječi se nižu u suvisle rečenice, ponekad se pišu pa brišu, skončavaju tačkom ili lome u redove nedovršenih misli. Pratimo njihov pokret u tišini, kao uvod u pojavu svjetla a njime i Rajeha na sceni, uprisutnjenje izvora plesa koji predstoji.
Ovakav uvod je djelotvoran u iskazivanju estetske ideje predstave, pred kraj dočarane rečenicom „Slika grada raste u meni.“ – utoliko što nas navikava na ritam riječi / misli otkucanih u tami. Uspostava ritma predstave ovdje je ključna, jer pomaže gradaciji pobune protiv parole „ples nije za nas“.
Opisujući sve rane Bejruta – i to publici koju uslijed nedavnih nasilnih dešavanja u tom gradu sigurno proganja njihov odjek vrebajući zgradu teatra – Rajeh razvija dobro poznatu ideju etičke opravdanosti umjetnosti u okrutno doba, ideju usmjerenu na pitanje o stidu koji čovjekovo nasilje proizvodi i zbog kog se i sama umjetnost, taj ples, čini odveć bezazlenom reakcijom. Da li je uistinu bezazleno suočiti se s nesuvislom boli – na to retoričko pitanje Rajeh odgovara u centralnom dijelu izvedbe, ispunjavajući scenu saksijama bilja koje će do kraja poslužiti kao jednostavna ali, opet, efektna simbolika pozdrava životu. Muzika koju ćemo potom čuti daje novu nijansu ritmu ovog performansa – tonovi su grubi i prijeteći, kao da stružu o tamu koja okružuje scenu, ali upravo ih hipnotičan ritam svojom konzistentnošću pripitomljava u uhu publike.
Rajehova plesna izvedba razvija se u britkim trzajima – maničnim ali preciznim kretnjama tijela koje se iznova i iznova rastrojava, samo da bi se opet sabralo u samome sebi. Rajehovi pokreti su intenzivni ali kontrolisani, doimaju se poput kultivisane patnje koja se trudi svoj afektivni potencijal pretočiti upravo u ples.
Ova solistička izvedba Omara Rajeha bremenita je ipak skromnim simbolizmom polako rastuće oaze ispunjene biljem, među kojim pojedinac porađa svoj ples; „skromnim“ jer se zaustavlja na poruci „prava na ples“, dok su kompleksnija pitanja koja se tiču te teme (poput nesuvislosti nepotrebne boli i značaja otpora nasilju ljudskog društva) metateatarski postavljena eksplicitno u toku izvedbe, stoga nisu do kraja srasla s plesnim izričajem. Ipak, ta eksplicitnost, ta doslovnost, omogućava da u izvedbi „Ples nije za nas“ prepoznamo dirljivu iskrenost Omara Rajeha – iskrenu namjeru jednog čovjeka da raspleše našu bol.
