MESS KRITIKA: Razbij prazninu
Piše: Mirza Skenderagić
Nagradu za najbolju plesnu predstavu na 65. Izdanju Festivala MESS, osvojila je belgijska predstava „Praznina“, u režiji Wima Vandekeybusa te u produkciji i izvedbi Ultima Vez-a, i iako se ovakva odluka izdvajanja jedne predstave od drugih čini neobičnom, ona savršeno pokazuje do koje mjere se ovo teatarsko ostvarenje izdvojilo od ostalih u ovogodišnjoj selekciji. „Praznina“ jeste jedna od onih predstava koje počivaju na konceptu haosa, u kojima djeluje da sve može biti, a ne mora ništa, koja se odriče doslovne preciznosti u izvedbi, i koja je kao takva savršena. Jer, kako pristupiti predstavi za koju je tekstualni dio ponuđen na listu papira i to prije samog početka izvedbe, a na kojem je izdvojena napomena da „razumijevanje teksta nije jedini ključ za interpretaciju scene. Njeno puno značenje postiže se preplitanjem svih izvedbenih izričaja.“ I zaista, čitanje i pomno praćenje prijevoda monoloških segmenata u mnogome bi odvuklo pažnju od energije koja nastaje na sceni, pokretom, plesom, a u odnosu sa nezaustavljivom muzičkom silom.
Ritam, ritam, ritam… tražiti će svoj ritam ova „družba pravih džentlmena“ još od prvih zvučnih udara i pokušavati ga spojiti sa vlastitim pokretima. Na ogoljenoj sceni makropraznine, počinje se od tišine i vlastite unutrašnjosti. Sve može poslužiti kao rekvizita i sve može pokrenuti tijelo. Bubanj i palice mogu odvesti do Mjeseca/Sunca, pa čak i ako je ispred „samo“ okrugli lampinjon. Međutim, zvuk je u glavi, a upravo će to spoznati Paola, udarajući palicama po glavi umjesto po bubnju, a otkrivajući iste zvučne udare. Ubrzo će se na sceni pojaviti i ostali „likovi“: Babette, Lotta, Cola, Adrian, Hakim, noseći vlastita imena i lične probleme, a tuđe kostime, vizuelno apsolutno različiti, a sa istim unutrašnjim prazninama koje treba ispuniti i pustiti vani. Oni nisu sretni niti zadovoljni, zato su i izolovani, zato i ne prate vjerno bit muzike Arthura Brounsoma, nego se sa njim bore kao sa olujom, nastoje ga sustići, prepoznati, pustiti unutra kao lijek, da bi ga potom takvog promijenjenog vratili tmini vanjštine. Oni će i sami dolaziti donoseći mrak, zapetljani u crna platna iz kojih je nemoguće izaći i koja je neophodno „razbiti“ iznutra.
Fenomen razbijanja će se izdvojiti i kao doslovna radnja, puštanja bijelih tanjira koje potom treba uhvatiti i sakriti kao štit za tijelo, ali će ih se naposlijetku morati osloboditi razbijanjem, bilo da štite stražnjicu ili srce. Razbijanju kao činu ispoljavanja ljutnje i nepripadanja, vratiti će se ponovo sa čekićima u rukama i staklom cjeline koju treba pretvoriti u krhotine čijim će se nepometenim ostacima bosi plesači/glumci izlagati bez straha. Jer, strah ne postoji u ovakvim izvedbama, jednako kao što ne postoji greška, kao što ne postoji niti prevara. Sve je ogoljeno, sve je otvoreno i sve nastaje u trenutku kojeg ova družba uzima pod svoje i radi s njim šta god poželi. Nadalje, da bi se neko sakrio u ovoj predstavi nije moguće doslovno pobjeći sa scene, ako već na njoj postoji kartonska kutija dovoljnih proporcija da u nju može stati čovjek, vještački dim se ne ubacuje krišom kako bi utjecao na atmosferu, nego naprotiv, da bi je razbio kao vanjsku okolnost, a da bi se čuli nečiji otkucaji srca, potrebno je samo plastično crijevo i ispravan ritam. Naposlijetku, tamni oblaci ne dolaze sami niti ih privlači neko drugi, već crno naborano platno podižu akteri i zatim nastavljaju ples ispred tmine koja prijeti da sve proguta. Ali neće, jer muzika neće stati kao niti ples, mijenjajući se i tragajući, te pronalazeći vremensko-prostorni osjećaj jazz-a u New Yorku, neće jer praznina nije nešto što treba ispuniti, već osloboditi. A tada crno može postati bijelo, a platno će se oblikovati u krila.
Ništa u ovoj predstavi nije unaprijed tačno pripremljeno, ništa, osim plesa koji će, opet, u svojim naglim izmjenama, zajedničkim koreografskim tačkama, pojedinačnim ispoljavanjima unutrašnjih stanja, a neprestano se boreći sa ritmom muzike, sve vrijeme razbijati. Nešto. Postojeći smisao, nametnuta pravila, strah od promjene… ideju savršene porodice, bolesnu ambiciju, odustvo slobode. Oni koji se kreću i koji plešu, sve vrijeme će se ludo zabavljati, čak i kada ih bude strah, čak i kada ne znaju šta će sa sobom, čak i kada požele otvoriti utrobu nekome iz publike. Čak i kada sumnjaju u autentičnost jedne kartonske kutije, koja može postati beskonačni mrak ako je stavite na lice. Čak i ako su tek izašli iz saune. Zaklanjajući rukama oči, a otvarajući srca, neće se zaustavljati. Pa neka ritam života sam uspostavi novi red.
