Poruka za Svjetski dan teatra, 27. mart 2025.

Autor poruke: Theodoros Terzopoulos, Grčka

Može li pozorište čuti poziv upomoć današnjih vremena, u svijetu osiromašenih građana, zaključanih u ćelijama virtualne stvarnosti, zakopanih u zagušljivoj privatnosti? U svijetu robotiziranih postojanja u totalitarnom sistemu kontrole i represije duž čitavog životnog spektra?

Bavi li se pozorište ekološkim uništenjem, globalnim zatopljenjem, golemim gubitkom bioraznolikosti, onečišćenjem okeana, otapanjem ledenih brjegova, sve raširenijim šumskim požarima i ekstremnim vremenskim prilikama? Može li pozorište postati aktivnim dijelom ekosustava? Pozorište već dugi niz godina promatra utjecaj ljudskih postupaka na planetu, no teško mu je baviti se ovim problemom.

Brine li pozorište o ljudskom stanju pod utjecajem 21. stoljeća, gdje politički i ekonomski interesi, medijske mreže i kompanije koje formiraju mišljenja manipuliraju građanima? Gdje društvene mreže, koliko god je olakšavale, grade golemi alibi za komunikaciju, jer pružaju potrebnu sigurnu udaljenost od Drugoga? Sveprožimajući osjećaj straha od Drugoga, od drugačijeg, od Stranca, upravlja našim mislima i postupcima.

Može li pozorište funkcionirati kao radionica suživota različitosti, a ujedno zanemariti krvavu traumu?

Krvava nas trauma zove da rekonstruiramo Mit. A riječima Heinera Müllera, „Mit je agregat, stroj na koji se uvijek mogu spajati novi i drugačiji strojevi. Prenosi energiju sve dok rastuća brzina ne eksplodira na kulturnom polju,“ a ja bih dodao i na polju barbarstva.

Mogu li pozorišni reflektori rasvijetliti socijalnu traumu i prestati bacati obmanjujuće svjetlo na sebe?

Pitanja su to koja ne dopuštaju definitivne odgovore, jer pozorište postoji i traje zahvaljujući neodgovorenim pitanjima.

Pitanjima koje je potaknuo Dioniz, u prolazu rodnim mjestom, orkestrom antičkom pozorišta, nastavljajući svoje nijemo progonstvo kroz krajolike rata, danas, na Svjetski dan teatra.

Zagledajmo se u oči Dioniza, ekstatičnog boga teatra i Mita koji sjedinjuje prošlost, sadašnjost i budućnost, dijete dvaput rođeno, od Zeusa i Semele, izricatelja fluidnih identiteta, ženskog i muškog, gnjevnog i dobrog, božanskog i životinjskog, na razmeđu ludila i razuma, reda i kaosa, akrobata na granici života i smrti. Dioniz postavlja temeljno ontološko pitanje, „o čemu se tu radi?“, pitanje koje potiče stvaratelje na sve dublje istraživanje sve do same srži mita i višestrukih dimenzija ljudske enigme.

Trebaju nam nove metode pripovijedanja koje čuvaju sjećanja i oblikuju novu moralnu i političku odgovornost koja će proizaći iz višeslojne diktature Srednjeg vijeka današnjice.