Pun mjesec okuplja sedmoricu od osam plesača iz plesnog performansa Omma kako bi nastavili, proširili i produbili istraživanje koje je započeto pomenutim perfromansom, a ovaj put im se na sceni odlučio pridružiti i sam Joseph Nadj. Mjesec iz naslova aludira na kosmos, njegovo stvaranje i proces koji je prethodio i nagovijestio postanak života. Simbolizirajući obnavljanje i preobrazbu, sa svojim 28-dnevnim ciklusom i četiri mijene, mjesec bi za ovo djelo također mogao predstavljati i izvjesnu ritmičku strukturu ili nekakvu kompozicijsku mrežu. 

Nadjovom istraživanju porijekla muzike i njenog kontinuiteta dodana je još jedna komponenta, drugim riječima, još jedna teritorija koju želi istražiti u ovom djelu, a to je svijet crnačkog, američkog jazza, od njegovih izvornih oblika – bluesa i duhovne muzike – i njegovih mutacija, pa sve do danas, kada je jazz postao muzički žanr kojeg su prisvojili bjelci, a čija je plesna komponenta gotovo u potpunosti iščeznula. Nadj je odlučio svoje plesače uvesti u svijet te muzike ili, bolje rečeno, tih vrsta muzike koje su im strane, iako one na neki način svoje korijene vuku sa afričkog kontinenta. 

Pun mjesec vraća se još jednom liku – liku lutke koja se kao i maska pojavljuje u svim djelima Josefa Nadja. Ovaj lik je, zapravo, nanovo iznjedren u procesu stvaranja ovog komada. Razlog zašto se lutka aIi maska i ovdje pojavljuju je taj što su i lutka i maska jako često prisutne u afričkim kulturama. Zamišljena kao spoj, ili pak kao prijelomna tačka između nepokretnog i pokretnog, živog i neživog, lutka predstavlja neku drugu dimenziju i ima neko drugo značenje, za razliku od “živog” tijela kojem ona dođe kao svojevrstan kontrapunkt. U tom smislu, prisustvo lutke, tj. “čovjeka-lutke” uz žive izvođače, za Nadja predstavlja činjenicu da djelo nikad nije savršeno te da se nameće potreba da se igra prigrli čak i u toj svojoj nesavršenosti.