U predstavi „Void“, Vandekeybus predstavlja svijet u kojem autsajderski likovi – oni koji žive u vlastitom “mjehuru” ili “praznini” i odstupaju od društvenih normi – zauzimaju centralno mjesto. Kroz minimalističku scenografiju, savremenu koreografiju i međuigru zvuka i tišine, „Void“ poziva publiku da se uključi u dublja, provokativna pitanja o individualnosti i različitosti.

Praznina ističe kako je pozornica prostor gdje se uobičajene etikete normalnog ili abnormalnog rastvaraju, čak i preokrećući društvene norme. Vandekeybus ne predstavlja pozornicu kao mjesto za realistične prikaze života, već kao prostor za istraživanje ekstremnih i često izazovnih individualnih iskustava: “Radi se o ljudima koji ne slijede očekivani put; koji odstupaju na fascinantne načine.”

Uprkos njihovim razlikama, likovi skladno koegzistiraju, nudeći optimističnu perspektivu individualnosti, gdje čak i u trenucima sukoba, poštovanje i saradnja prevladavaju nad agresijom. „Svaki lik u predstavi „Void“ vidi svijet iz svoje jedinstvene perspektive, i kroz to istražujemo šire društvene teme. Radi se o zaranjanju u zamršene unutrašnje svjetove ovih likova, saosjećanju s njihovom samoćom i razumijevanju njihovih borbi. Društvo nas često uslovljava da slijedimo tanku liniju normalnosti, označavajući sve izvan nje kao abnormalno. Međutim, nesvjesnost, nepredvidivi aspekti našeg rada, su ključni. Ova kreacija slavi te odbačene likove i rijedak pristup drugima u njihove unutrašnje svjetove.“ – Wim Vandekeybus.

Saradnja s mladim belgijskim kompozitorom Arthurom Brounsom dodaje dubinu djelu, a muzika postavlja jedinstven ton koji naglašava i povezanost i usamljenost. „Pružam početnu listu pjesama i opće ideje, a Arthur ih transformira u nešto izvanredno“, objašnjava Vandekeybus. Pored svojih originalnih kompozicija, muzika će uključivati ​​numere Landera Gyselincka i elemente New York Jazza, miješajući žanrove u kohezivni zvučni pejzaž. Konačno, naslov „Void (Praznina)“ obuhvata koncept mogućnosti. Vandekeybus ga opisuje kao prostor ispunjen potencijalom, a ne prazninom.

„Kada postoji praznina, postoje bezbrojne mogućnosti. Često mislimo da je prazan prostor lišen značenja, ali to nije istina. Za mene je praznina nedostatak normalnosti, a unutar te praznine leži ogroman potencijal.“ Ova ideja je centralna za performans, gdje se sam prostor manipuliše, podiže i skriva,poput djeteta koje juri apstraktne ideje, ostavljajući publiku da zamišlja mogućnosti unutar te praznine.