Pozorište je mjesto na kojem gledamo – ljude u tuđim cipelama. I metaforično i doslovno.

To bi mogla biti jedna od definicija pozorišta, i možda nabolji način da započnemo razmišljanje o glumačkom pozivu. Prateći tu logiku, čini se posve jasnim da smo time istovremeno promijenili, ili bar dopunili, i definiciju dramskog pisca. Dramadžija je, dakle, i obućar. Postolar, šuster, onaj koji izrađuje, popravlja i prepravlja „cipele“.  U njih kasnije, uz rediteljsku pomoć, ulaze glumci i postaju – drugi i drugačiji. Gledaju svijet tuđim očima, razumijevaju tuđu bol, tuđe emocije, tuđu logiku. Tuđe postaje njihovo, a uz malo sreće i truda, biva i naše.

Empatija je neodvojiv dio pozorišne umjetnosti. Uz njenu pomoć, i o njoj, pričaju se teatarske priče već stoljećima. Ona je moć, ne nadnaravna, već naprosto ljudska, da se stavimo na mjesto drugoga, da mijenjamo perspektive, da razmišljamo, da shvatamo, da osjetimo utjehu i međusobnu povezanost, bliskost. Ta moć data je i nama koji nismo glumci da u teatru, ali i u svijetu izvan njega, svakodnevno navlačimo tuđe cipele, tuđu kožu, da svijet gledamo iz drugih uglova. Empatija je, kažu, djelovanje, a ne samo emocija. Baš kao i gluma, zar ne?

Radujte se svakoj prilici da „nosite tuđe cipele“. Probajte i one nove, nerazgažene, ne plašite se žuljeva. Potom navucite stare, iznosane i izlizane, sa otpalim đonovima, pa ih zamijenite za broj veće, u drugoj boji. Ne izbjegavajte ni one ženske, otmjene. Vojničke čizme vam se mogu učiniti udobnim, pa ih brzo zamijenite opancima ili sandalama. Povremeno, zbog zdravlja, ostanite bosi. Pun svijet obuće vas čeka. Hodanje ne smije prestati.

Almir IMŠIREVIĆ