MESS KRITIKA: All Inclusive: Zemaljske granice i nebeski letovi

All Inclusive: Zemaljske granice i nebeski letovi

Između granica

Program All Inclusive 64. Internacionalnog teatarskog festivala MESS, otvoren je njemačkom predstavom „Nevidljiva igra“ berlinskog teatra „Heimathafen Neukölln“, autora Davida Stöhra i Matije Vlatkovića, te asistenta režije Maje Zećo, koja odmah postavlja pitanja o granicama, onim doslovim s bodljikavim žicama koje su i dalje postavljene širom Evropske unije, i onim metaforičkim koje mnogo dublje zarezuju ako im se samo i pokuša približiti. Otvarajući, dakle, dvije teme, empatije i licemjera, koje svojim suprotnostima stvaraju neraskidivi odnos, ova predstava oblikuje priču o „nevidljivoj igri“ između koloniziranog svijeta koji i dalje počiva na nasljeđu fašizma i pojedinaca koji odbijaju pristati na nasilje, kada su ga već jednom i sami osjetili na svojoj koži.

Pojam „igre“ u ovoj predstavi gradi dramski sukob koji je većinski baziran na dijaloškom scenama, ali uključuje i konceptualna suprostavljanja stvarnog i izvedenog, dokumenatnog i filozofskog, videa i pjevanja, a ne treba smetnuti niti da „igra“ za mlade izbjeglice predstavlja ironičnu zamjenu za surove, neizvjesne i nerijetko tragične pokušaje prelazaka granica. Bazirajući se na tekst, a zanemarujući pokret, muziku, svjetlo, ritam, te znatno pojednostavivši scenografsku i tehničku ulogu koje su ostale na razini dekora, autorska ekipa prebacuje težište na sadržaj, vodeći se važnošću njegovog iznošenja, a na koncu i zaboravljajući i da se mora pronaći forma koja će ga zadržati u gledalištu barem malo duže. Ipak, ima nešto iskreno u ovome međugraničnom dokumentarnom teatarskom ostvarenju, u kojem je priča između BiH i Hrvatske predočena na njemačkom jeziku, sa dramaturškim fokusom na policijskom, a time i političkom brutalnom protjerivanju migranata sa granica Evropske unije. Centralni događaj jeste apsurdni slučaj o dvojici studenata iz Nigerije koji su doputovali u Hrvatsku na stolnoteniski turnir, ali ih je, kako su posvjedočili, hrvatska policija „pokupila“ na tramvajskoj stanici da bi ih potom protjerala u BiH pod prijetnjom nasilja, dok se na drugom kraju istog užeta uključuje priča o Bosanki Enisi koja na granici sa Hrvatskom pomaže protjeranim izbjeglicama.

Najveća doza spomenute iskrenosti dolazi iz ličnog glumačkog doživljaja teme, s obzirom da su svi glumci i sami migrantskog porijekla: Vernesa Berbo, Javeh Asefdjah, Murat Seven i Luka Vlatković, ali konačni teatarski osjećaj nije u potpunosti pronađen, što opet ne znači da tema nije jasno razrađena i vjerno prenesena, na putu od dokumentarnog do stvarnog, a sa vještačkom upotrebom teatarskog jezika. Sa hrabro ocrtanim granicama u ljudskim glavama.

Bol sa notnog stalka

S napuštanjem pozorišta i zalaženjem u nešto neposredniji prostor „uličnog teatra“, čija je zamjena pronađena u prostorijama Europe House-a, francuska predstava „Mala djevojčica“, autorice Françoise Guillaumond i rediteljskog dvojca Solenne Roche i Jeffa Zimmera, teške životne priče osoba sa invaliditetom, nastoji učiniti svakodnevnim borbama koje za svakoga mogu završiti pobjedama. Tri stakla za note, jedan muzičar sa gitarom, glumica i glumac, i papiri sa stvarnim pričama jeste sve što ova predstava treba da bi život pretvorila u poeziju, što opet vraća stvari na početak i dokazuje, ne samo da je teatar svugdje, nego da je teatar sve. Smijenjujući se u pričama drugih, iznoseći njihove segmente, Sylvie Peteilh i Nicolas Beauvillain kreiraju jedan zajednički život, gotovo bračnog para, o kojem govore sa osmijehom na licu. Istovremeno rušeći ideju dokumentarnog, a opet je zadržavajući u izvornom obliku, onakvu kakva je zapisana i kakva čeka da je se izgovori, da bi poput nota postala muzika i osvojila prostor. Čitajući sa papira note tuđih života, oni pojedinačne iskrene patnje sjedinjuju sa melodijom, ostavljajući pauze za pjesmu i ples, i pretvaraju ih u univerzalnu bol. Jer, „hendikep nije sam po sebi problem. Problem je kako ga uključiti u društvo u kojem za taj hendikep nema mjesta“. A šta ako hendikep dolazi u tonovima iskrenosti, radosti, nježnosti, ljubavi, tuge i straha koji oživljavaju sa notnih zapisa, odnosno u izvornim oblicima bez predrasuda i samosažaljenja. Onda je hendikep prešao na drugu stranu i poprimio novi oblik, jer „hendikepa ima raznih, samo su neki vidljivi, a neki nisu“.

Osokoljene privilegije

Uslijed generalno velikog nedostatka priča o Romima u javnom prostoru, nagrađivana rumunjska glumica i režiserka Alina Șerban je na scenu Kamernog teatra 55 publici donijela autobiografski one-woman show pod nazivom „Najbolje dijete na svijetu“. Prvi put izvedena 2022. godine, ova predstava je prva čiju režiju potpisuje romska autorica a da je našla svoje mjesto u stalnom repertoaru Narodnog pozorišta u Bukureštu.

Šta znači biti „najbolje dijete na svijetu“? Taj zahtjev Alina sebi postavlja od djetinjstva, suočena sa različitim situacijama svog porodičnog, privatnog ali i javnog života, u kojima je osjetila nemoć, odnosno nemogućnost ličnog utjecaja/značaja. Promatrajući junakinju na praznoj pozornici i pod oskudnim snopom svjetla, pratimo njenu priču o odrastanju ispunjenu prelomnim trenucima postavljanja sebi ovog ideala, nemogućih ali nadahnjujućih kriterija izazvanih svakodnevnom diskriminacijom koju Alina kao Romkinja trpi. Njeni drugi identiteti, poput bivanja ženom ili umjetnicom – sporadično su uvedeni u dramsku radnju, tek toliko da naslute kako se obrasci društvene nepravde i osokoljenih privilegija mogu ostvariti i prilagoditi svakom društvenom kontekstu. Pored autobiografskog aspekta, Alina Șerban u ovu predstavu uvodi – često jednostavnim sredstvom, slikom projiciranom na začelju pozornice – podatke o „tamnoj strani historije“, koju predstavlja povijesna nepravda nanešena romskom narodu. Ovo podsjeća na njenu predstavu iz 2016. godine, „The Great Shame“ („Velika sramota“) o pet stoljeća robovlasništva nad Romima u Rumuniji.

Iako izvedena u nešto svedenijem izdanju nego u Bukureštu (gdje uključuje bogatiju scenografiju itd.), „Najbolje dijete na svijetu“ suočava sve članove publike sa dinamikama društvenih privilegija, a posebno sa nametanjem nesuvislog osjećanja stida/obezvrijeđenosti marginalizovanim društvenim skupinama, a sve radi malograđanske egzibicije moći. Biti „najbolje dijete na svijetu“ utoliko znači pronaći motiv za poštivanje svojih ideala, pronaći put do slobode od nepravedno nametnutog značenja svog identiteta i smjelost za javni angažman u cilju njegove revalorizacije.

Let sa plaštom superheroja

Najdivnija, najpotpunija i najinspirativnija teatarska „all inclusive“ priča ovogodišnjeg MESS-a, dolazi sa dokumentarnom predstavom „Up and Down“ udruženja „Život sa Down sindromom“ i Sarajevskog ratnog teatra, reditelja Ermina Brave i dramaturginje Emine Omerović, koja je nastala kao rezultat višemjesečnog rada sa šestero mladih izvođačica i izvođača s Down sindromom, koji su se u ovaj proces upustili kao nevidljivi obični mladi ljudi, kakvih je najviše u BiH, da bi na kraju procesa završili kao istinski superheroji sa bijelim plaštevima, spremni da se vinu u nebo i polete. Dakle, ono što izdvaja ovu predstavu od ostalih jeste to što jedina do kraja ispunjava smisao pojma „all inclusive“, jer ne samo da fizički uključuje učešće marginaliziranih osoba iz bh. društva, nego im i oslobađa prostor da vlastito stvaranje. Od uobičajenog informativnog razgovora, preko scenskih interpretacija i dokumentarnih snimaka, pa do teatarskog prikaza kolektivnog sna, u kojem svako od ovih šestero učesnika sanja i leti na svoj način. Oni su Ahmed Mašetić, Anes Kujović, Edna Šunjić, Ema Agić, Harun Tanović i Selma Hodžić, duhoviti, šarmantni, kreativni, pametni, vedri, rođeni pobjednici puni ljubavi, što jedino teatar nikako ne može slagati.

Ako je program otvoren postavljanjem imaginarnih granica, onda je završen sa njihovim preskakanjem, skokom koji ne priznaje pad i letom koji zaslužuje da nikada ne završi.