Piše: Lamija Milišić

Puna krika i bijesa koji ne znače ništa, scena Pozorišta mladih u Sarajevu je šeste noći 63. festivala MESS publiku dočekala predstavom „Pod oba sunca“ Kraljevskog pozorišta „Zetski dom“, u režiji Borisa Liješevića. Ova adaptacija Stele Mišković istoimenog romana Ognjena Spahića pozorišnim je jezikom (trans)generacijsku traumu doživjela u intenzitetu koji je djelomično zarobio u izvorni žanr Spahićeve pripovijesti, ali ipak podarila upečatljiv prikaz duha našeg vremena.

Bitna odlika generacijske proze, kojoj pripada i roman Pod oba sunca, jeste isključivost konteksta i publike kojoj je namijenjena. Naravno, ovaj roman mogu čitati i generacije ljudi koji jugoslavenski rat s kraja dvadesetog vijeka nemaju u direktnom iskustvu, ali on ipak poprima puninu značenja kada ga čitaju generacije okarakterisane njegovom temom. To za posljedicu ima vrlo visok stepen identifikacije publike sa generacijskom prozom. Međutim, što je taj stepen viši, to je obim publike manji. Spahićev roman za osovinu radnje uzima bračne parove različitih generacija, te iz njihovog susreta polučuje određenu disocijaciju teme od uskog konteksta. Time ona može funkcionisati kao „univerzalna ljudska priča“, ako je to uopće namjera ove proze. To bi svakako trebala biti namjera pozorišne adaptacije ovakvog teksta: iskušavanje značenja postupaka ljudi različitih karaktera uslijed (ne)željenih vremenskih mijena. U tome je blagi tračak univerzalnosti generacijskog žanra.

U odnosu na ovo, početne scene predstave „Pod oba sunca“ nas uvode u vrlo specifičan društveni kontekst života Branimira Bate Lončara (Srđan Grahovac) i njegove supruge Danice (Varja Đukić). Donekle nas upoznavši sa njihovom izolovanom sadašnjosti, predstava nas u idućim scenama vodi u daleko bučniju prošlost. Od prvog časa, izvedba Srđana Grahovca je riječju maestralna. Njegov lik odražava tragičnost pojedinca istruhlog ratnom traumom koja određuje njegovu generaciju, užasom na koji je bio primoran i bez kog nije u mogućnosti osjećati pripadnost svojoj generaciji. Grahovčeva sveprisutnost na sceni, što tijelom što glasovnom radnjom – koja se ponekad neartikulisanim jaucima i sa mnogo bijesne tišine što tetura pijana u mraku prostire scenom – čini ključni faktor snage i elana ove predstave.

Međutim, kako sam već naglasila, ovaj prvi dio predstave je uvučen u vrlo specifičan društveno-politički kontekst. Ono što ublažava ovu skučenost značenja jesu monolozi Danice Lončar. Tumačenje ovog lika od strane Varje Đukić je dirljivo strpljivo: njeni monolozi su isprva jedva čujni, suzdržani glasom poraženog čovjeka. Kako predstava odmiče, njena izvedba se intenzivira na tragu gradnje karaktera koji sadrži toliku psihičku snagu da sebe tom snagom izjeda i ostaje u statusu quo, jer dobro zna da nema ništa novo pod suncem.

U drugom dijelu predstave, odnosno pojavom mladog bračnog para Mitra (Vule Marković) i Nevene (Marija Maša Labudović), generacijska tragedija Lončarevih se u susretu različitih generacija i iščašenosti iz konteksta svoje prošlosti pokazuje na momente komičnom. Pozorišna adaptacija i vjerna glumačka interpretacija koja prati njene mijene tragike i komike ovdje dobro funkcionišu. Bati Lončaru se publika najednom počinje smijati, jer njegove paranoične reakcije i opsesija prošlošću bivaju privremeno posmatrane izvana, iz perspektive mlađe generacije Mitra i Nevene, i stoga dijelom demistificirane.

Prve scene u kojima upoznajemo Mitra i Nevenu su praćene glumačkom izvedbom koja je u nekoj mjeri karikirana, budući da se par inicijalno čini mlađim i bezbrižnijim nego što jeste. Ponašaju se gotovo tipološki što nije slučaj u nastavku predstave i svakako nije u skladu sa njihovom ulogom u njoj. Međutim, ovakva izvedba može se opravdati time što Mitar i Nevena barem na početku teže održati sloj uljudnosti i privid skladnog braka. Taj privid je u predstavi iskorišten kao motiv za varljiv bljesak nade u životu Lončarevih.

„Pod oba sunca“ koristi dubinu scene za simultane radnje likova koji taj međuprostor svoje prošlosti i sadašnjosti grade tek da bi ga opetovano mučki udarali, rovili, ranjavali. Nasilje se pokazuje kao svjesno uzaludna osveta nad minulom tragedijom. Zaključno, ovoj predstavi unekoliko nedostaje užeg konteksta lišen pristup univerzalnoj temi ljudi poraženih duhom svoga vremena, koji biraju otvorenu ranu umjesto ožiljka.