Piše: Mirza Skenderagić

Pretposljednji dan 63. Festivala MESS, okončan je izvedbom predstave „Noć s Aleksom“ Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, autora Marka Tomaša, a u režiji Ivice Buljana, kao svojevrsnom živom teatarskom svirkom u kojoj metaforičko opijanje ne donosi zaborav ili sreću, već u sadašnjost doziva prošlost, a sa kojom opet neće stići ništa lijepo, već samo strah i prokletstvo. U ovoj predstavi intimne poetičnosti i apsurdne tragičnosti, rasutoj kao „san o životu“ ili „san o snu“, najmanje vrijednog se sazna o samom centralnom junaku, neopjevanom pjesniku koji posljednju noć provodi u bunilu potrage sa duhovnim spasom, a nešto više o bosanskohercegovačkom čovjeku vječito razapetom između politike i pjesme, nacionalnosti i ljubavi, rodnog grada i cijeloga svijeta, bolesti i života. Cijela predstava je jedan nezaustavljivi, nadrealistički začuđujući, suštinski nerhamonični teatarski dernek, na kojem će se teško moći oteti dojmu da se dešava toliko toga, a da se istovremeno ponavlja sve isto, dok konačna istina čeka na kraju jedne otrežnjujuće pijane noći.

I prije nego što svirka počne, a publika zauzme svoja mjesta, video projekcijom će se na pozadini scene Kamernog teatra 55 izmjenjivati imena likova koji će se pojavljivati u komadu, među kojima će se posebno izdvojiti Aleksina sestra Radojka Persa Ćorović (igra je Jelena Kordić Kuret), za koju se jedino sa sigurnošću može reći da je stvarna, potom duše književnika, Aleksinog zeta Svetozara Ćorovića te vršnjaka Jovana Dučića (igra ih Miro Barnjak), Osmana Đikića (igra ga Robert Pehar), mladog Miloša Crnjanskog (igra ga Ana Franjčević), Miroslava Krleže (igra ga Damir Čobo), a i ostalih pokojnih članova porodice Šantić, mlađeg brata Jakova (igra ga Filip Lukenda) te majke Mare (igra je Nikolina Marić). Tu su naravno i oni likovi koji će ostati izvan dramske, dijaloške i koreografske radnje, kao što je Aleksa K. (Mario Knezović), koji je u suštini Svirač, ali i nekakav crni anđeo, da bi bijela plastična krila pripala Pjevaču (Vladimir Mićković) koji dva svijeta povezuje prodornim i osvajajućim anđeoskim glasom. Dramaturška struktura predstave koju potpisuje Robert Waltl, sačinjena je od dijaloških, koreografskih i muzičkih segmenata, do neprepoznatljivosti sjedinjenih u jednu teatarsku svirku uživo, u kojoj će se smjenjivati susreti i pjesme, a koji će tek sa popratnim i uporednim koreografskim motivima, dobijati svoje konačno značenje. Tako će predstavu otvoriti pjesma cjelokupnog benda, da bi potom naratorski bilo predstavljeno mjesto i vrijeme radnje te uspostavljen jedan oblik magičnog realizma pod čijim okriljem će reditelj iznositi onaj dijaloški dio posljednjih dana oboljelog pjesnika Alekse Šantića (igra ga Ivo Krešić) koje on provodi u kući Ćorovića kod sestre Perse.

Koja je osnovna autorska ideje predstave, najavit će suptilni, ali radikalni prelazak iz Šantićevog u sadašnji Mostar, u kojem turisti moraju platiti da bi vidjeli skok sa Starog mosta, dok uporedo u pozadini neko premlaćuje jadnog prosjaka. Izgradnja metaforičkog odnosa bez jasnih granica između prošlosti i sadašnjosti, između dvaju Mostara i dvaju historijskih trenutaka, između poezije i svirke, politike i života, između sna i stvarnosti, jeste najvažniji autorski cilj u ovoj predstavi, i ako je Aleksin Mostar ispunjen intelektualnim, poetskim, političkim promišljanjima o budućnosti, ali i patnjom i neizvjesnošću, sadašnji Mostar kao posljedica prošlog, predočava banalnost življenja i propast svih vrijednosti za koje se Šantić zalagao.

U teatarskom mozaiku će se poput koncentričnih krugova izmjenjivati prizori, nastupi i koreografske tačke, boreći se međusobno za prevlast svojim suprotnim stremljenjima, kao što ni bunilo u stvarnosti neće dopuštati snu da u potpunosti zavlada, među kojima će se posebno izdvajati scenski pokret koji će, ne samo pokretati najdrastičnije promjene stanja, nego će ih i najjasnije bojiti značenjima i raspoloženjima. Ovdje će se posebno izdvojiti motiv konstantne borbe, udaranja i kažnjavanja, posebno između Alekse i njegove sestre, ali i motivi bijega i Aleksinog vrćenja u istom, zatim onaj bjesomučnog pridržavanja tijela, pijanih ili beživotnih, te na koncu i prateći tematski odjelci marširanja, tumaranja, skakanja. Epileptični, sumanuti, povremeno i derviški transcendentalni, pa i previše radikalizirani pojedničani koreografski istupi, kao i kostimografska rješenja Nebojše Lipanovića će zajedno sa svjetlom i video kreacijom u potpisu: Toni Soprano Meneglejt + sonda3, uspješno pronaći osjećaj kraja svijeta i posljednjeg derneka u posljednjoj noći koja će započeti kao biografska priča o Aleksi, a završiti u prostoru fantastičnog, onosvjetskog, bezvremenskog. Od Severinine pjesme „Virujen u te“, preko sevdalinke „Đaurko mila“, do Jakovljeve poeme „Na mjesečini“. Od kuće Ćorovića, preko kupea voza i javne kuće do besprostornog. Od laži do istine, od nerazumjevanja do iskupljenja. Sve će to stati u jednu noć na kraju svijeta, u kojoj će se gledatelj osjećati kao zatočen dok se u istom ritmu i ubrzanom tempu izmjenjuju prizori i pjesme, dok se disko kugla u pozadini okreće, a Ivo Krešić kao Aleksa tumara krugovima svoga čistilišta u identičnom glumačkom stanju, i razgovara sa kolegama o svemu drugačijem, a opet nekako istom.

Kad dernek konačno utihne i stigne posljednji monolog o prokletstvu ovdašnjeg čovjeka sa isuviše nasilnim te patetičnim probijanjem „četvrtog zida“ glumice Jelene Kordić Kuret i obraćanjem publici sa „volim te“, ostati će tek poneka pjesma i poneki stih o boli i sreći, apsurdu i tragediji, kao jedini istinski svjedoci postojanja jednog grada. I jednog pjesnika koji je živio i umro u njemu.