MESS KRITIKA: Ples bestijalnih

Piše: Lamija Milišić

Riječ „wakatt“ na mossi jeziku znači „naše vrijeme“, a s njegovim zvjerinjim licem smo se imali priliku suočiti u istoimenoj predstavi belgijskog Faso Danse teatra Burkine Faso i koreografa Sergea Aiméa Coulibalyja sedme noći 63. festivala MESS.  

„Wakatt“ nas dočekuje scenom punom sjenovitih ljudskih figura na granici neživog i kontrastnim jarkim polukrugom što sija iz dubine scene i tako budi ove žive mrtvace. Oni koračaju kroz debeli sloj crne tvari rasute po sceni, tvari koja podsjeća na crni snijeg ili pepeo. Na nečist koja kao da ulazi u jednog od njih, poput zlog duha, te se potom prenosi na cijeli ansambl likova. Praćene britkom muzikom Magic Malik Orchestra, plesne izvedbe su kroz cijelu predstavu skrojene od niske sitnih trzaja, tikova oštrih granica koji svaki od izvođača individualno, a potom i u silovitom kolektivnom zanosu, dovodi do eruptivne agresije.

Gradacija haosa je motiv koji na početku ove predstave vezujemo za sudbinu čovječanstva, rukovođenu voljom za moć. „Wakatt“ iskorištava neizvjesnost ove gradacije u latentno perverznom iščekivanju smaka ljudskog roda. Posmatranje pojedinačnih haotičnih vrtloga u koje biva zahvaćen svaki od izvođača na sceni publiku zavodi nadom u spasenje. Ova predstava stoga počiva na dijalektici smaka i spasenja. S jedne strane, ona je ostvarena koreografskim rješenjem tijela rastrojenih pokreta uslijed iznutra bujajućeg nasilja. Ta panika koja kvasa nam biva vidljivom posredstvom neprestanih ritmičnih deformacija tijela koja kao da se plesom samoranjavaju. S druge strane, ova samonanešena bol se u izvedbama upotpunjuje igrom crne nečisti što se lijepi za ljudsko tijelo, koje je plesom otresa samo da bi ponovno bilo njome obavijeno. „We're all in the shit!“ („Svi smo u govnima!“) – prikladno govori jedan od likova na početku predstave.

Muzička izvedba Magic Malik Orchestra, sinoć posebno nagrađena aplauzom publike u Narodnom pozorištu u Sarajevu, sastojana je od bubnjeva, basa i poprečne flaute, koji čine da pozorišna scena bridi u ritmičnim kontrakcijama plesnih kretanja ljudi i crnila rasutog po sceni. „Wakatt“ je tako ispunjen oštrim, neurotičnim tonovima koji ljudski rod, poput puža na toj oštrici, vode u sunovrat. Taj sunovrat muzikom zavodi, nastavljajući se klatiti između nade i ogorčenosti u čovječanstvo.

Na sceni je također prisutan svojevrstan tron – zlatne, usijane stijene naslagane u brdolik oblik. Tron djeluje kao magnet, sugerisan plesnim pokretima izvođača kao privlačna sila oko koje kruže, koju obožavaju s istovremenom težnjom da je proždru. Tron je vrlo jednostavno no efektno sredstvo kojim se u koreografiji uprisućuje tema volje za moć čovječanstva, te tema hijerarhijskih podjela na koncu krunisana prekrivanjem trona crnim velom, čime on postaje tron od pogani. Njegov efekat na ljude biva utoliko većim što oni pred kraj predstave, zrcalno njenom početku, izvode sekvencu pokreta poput epileptičnih, ispoljavajući prijeteću distorziju svakog čovjeka zavisnog od trona, od crne tvari, od moći. Zli duh koji je u žive mrtvace ušao na početku ih sada napušta. Međutim, ovo napuštanje traje dugo, crnilo čovjeka iscrpljuje ali mu i daje otrovan nagon za daljnjom destrukcijom.

Na koncu, svaki lik u samoći pada kao što je u samoći i ustao iz pepela. Ta crna tvar djeluje jačom od zidova među ljudima, ona je podatno pozorišno sredstvo sasvim gipke, lagane, dinamične forme, kojom se sugeriše neuništivost međuljudskog jaza. Zaključno, „Wakatt“ općim paničnim stanjem i repetitivnim napadima tjeskobe publici daruje sliku našeg vremena, dvoličnost bestijalnog i za plemenitost sposobnog ljudskog roda neuništive nade u bolje sutra.