MESS KRITIKA: Smrtni ishod atletskih povreda
Piše: Vanja Kovačević
Transponovanje teksta iz jednog književnog žanra u drugi, uvijek je kompleksan, komplikovan i neizvjestan posao. Stvari koje u jednoj strukturi, na primjer, romanesknoj, izgledaju logično i dosljedno, u dramskoj djeluju vještački i nametnuto. Zbog toga su dramatizacije i adaptacije često nezahvalne, a od onoga ko se lati tog posla, zahtijevaju ne samo zanatsko poznavanje, već i istančan osjećaj.
Roman Smrtni ishod atletskih povreda, autorke Milice Vučković koji je prije nekoliko godina kada je objavljen naišao na ( čini se neopradano) veoma dobru recepciju i kritičke i čitalačke javnosti, sinoć smo u okviru MESSa u galeriji Gabrijel Kamernog teatra 55 imali priliku da pogledamo i kao pozorišnu predstavu. Komad nastao u produkciji Udruženja Moje pozorište koji je režirala Tara Manić priča je o ljubavnom odnosu sa elementima (psiho)patologije u kojoj se neprestano smjenjuju radost, bijes, buka, ljubomora, agresija, zlostavljanje, što u krajnjem rezultira nemogućnošću izlaska iz tog začaranog kruga. Kada nam se ponudi predstava nastala po književnom djelu, onda treba uzeti u obzir odnos (u ovom slučaju) teksta romana i teksta predstave koje se može artikulisati i pitanjem šta je to rediteljka uradila da bi Smrtni ishod atletskih povreda pretvorila u djelo vrijednu pažnje? Da li je narušila osnovnu strukturu teksta ili je slijedeći je, uspjela da ispriča zanimljivu, i što je posebno važno, umjetnički vrijednu teatarsku pripovijerst koja nas se tiče?
Milica Vučković priču romana gradi oko života Eve, samohrane majke, tridesetogodišnje relativno uspješne žene u čiji život ulazi Viktor kvazi ljevičar čiji politički stavovi djeluju karikaturalno, ali nasilnik koji kombinujući pasivnu i otvorenu agresiju, njen život polako pretvara u agoniju i nepodnošljivost. Autorka romana junakinju slika kao sasvim običnu, ženu koju srijećemo svakodnevno na svim mjestima – od haustora u kojem živimo, samoposluge, tramvaja do rođake koju ima svako od nas i ide toliko daleko da joj u želji da je prikaže što prirodnije, oduzima svaku posebnost, što za rezultat ima književnu neprepoznatljivost. Ako tome dodamo njen veoma skroman stupanj obrazovanja (ne zna precizno šta znači riječ emancipacija, nije sigurna da li Njemačka ima more…) rigidna i patrijarhalna shvatanja, životnu dezorjentisanost, uprkos pokušaju da se što bolje snađe, osobu čije je kritičko promišljanje svedeno na minimum, koja se neprestano samosažaljeva zbog situacije u kojoj se našla, dobijamo lik karakterističan ne samo za devedesete godine proteklog stoljeća, već i za doba kojem mi svjedočimo, pa postaje jasno da je Vučković njel lik gradila prije svega kao žrtvu nasilja.
Lik Viktora u romanu trebao je da bude suštinska suprotnost Evinom. On je besposličar, parazit, osoba koja nikada nije ništa dovela do kraja i čija se suština iscrpljuje u šarmu potkrijepljenom vještim korištenjem izlizanih floskula. Iza svega toga, a što je presudno važno za konstituisanje njegovog lika, nalazi se nasilnik, predator koji patološki mrzi žene. I upravo ta mizogina mržnja koja se neprestano prepliće sa nemogućnošću ostvarenja istinske ljubavi, temeljna je njegova crta. Pisac u pokušaju, čovjek pred „pucanjem“ pod teretom života useljava se kod svoje buduće žene Zbog svega toga, njegov lik u potpunom je raskoraku između onogo što priča i radi. Pozicija neostvarenog književnika unijeće i dodatnu dozu frustracije koja će se u krajnjem oblikovati i iskazati kao mržnja prema ženi.
Pri sudaru ova dva lika postavlja se pitanje motivacije koje bi moglo da bude i ključ razrješenja njihovog odnosa pa i same predstave. Šta je natjeralo Evu, relativno uspješnu ženu da zbog jednog veoma neuspješnog muškarca, ostavi sve- dobar posao, odane prijatelje, brigu za sina, privržene roditelje..? Da li je u pitanju njegova ljepota ili pak njeno nastojanje da se po svaku cijenu uklopi u već odavno okoštale patrijarhalne uzuse koji ne doprinose ničem osim potpunim urušavanjem njene ličnosti?
I to su ključni momenti u kojima Tara Manić pravi otklon od spisateljice. Ne razarajući u potpunosti osnovnu strukturu romana, rediteljka bitno pomijera vizuru priče i odnos protagonista. I u predstavi Eva je relativno uspješna žena koja zbog ljubavi prema Viktoru ostavlja sve. Ali nju rediteljka ne vidi kao žrtvu koja se samosažaljeva, već kao osobu koja je spremna sve da podredi ostvarenju ljubavi i konačnom pronalasku pravog partnera.To će se posebno vidjeti u scenama u kojima se iskazuje njen odnos prema sinu Mariu ali i onima u kojima se direktno sukobvljava sa Viktorom. Da je Tara Manić Evu slikala jedino kao žrtvu, ona ne bi imala snage ni u jednom trenutku da se suprotstavi. Takvim postupkom, rediteljka je ne samo izoštrila odnos dvoje protagonista, (jasno razdvajajući njihove karaktere i uspostavljajući sukob) već i samu predstavu učinila znatno potentnijom i teatarski vrednijom.
Još jedna značajna promjena koju je napravila Tara Manić u odnosu na roman je što je težište sa zlostavljanja prebacila na krivicu i odgovornost. Na taj način, scene su postale emotivno pregnantnije, a priča o nastojanju dvoje usamljenih, i mnogo puta poraženih ljudi, koji nastoje da na ruševinama pređašnjih, mračnih stvari, čijem su konačnom izgledu i oni umnogome doprinijeli, ponovo zasnuju funkcionalnu porodicu, i na taj način, svojim promašenim životima daju kakav takav smisao. Ako se kaže da sve to pokušavaju da ostvare pred očima djeteta, zadatak postaje još teži, a krivica i odgovornost veći. Na taj način, scene su postale emotivno pregnantnije, a priča o nastojanju dvoje usamljenih, i mnogo puta poraženih ljudi, koji nastoje da na ruševinama pređašnjih, mračnih stvari, čijem su konačnom izgledu i oni umnogome doprinijeli, ponovo zasnuju funkcionalnu porodicu, i na taj način, svojim promašenim životima daju kakav takav smisao, bliža gledaocu.
Kada bi u tematskom smislu pokušali da opišemo predstavu, mogli bismo reći da je u pitanju, što zvuči apsurdno, duodrama sa tri lika, u kojoj se treći (lik Maria koji tumači Darian Mehmedbašić) pojavljuje samo sporadično ali izaziva lavinu zbivanja koji će osim toka radnje, odlučiti i sudbinu dva(anti) junaka. Vješto postavljajući komad na scenu, rediteljka uz pomoć glumaca predstavu obogaćuje sočnim jezikom, koji u njihovoj interpretaciji ne postaje samo sredstvo sporazumijevanja (ili bolje- nerazumijevanja) već i ishodište, a u rijetkim trenucima i utočište.Zbog svih tih elemenata, junaci predstava Smrtni ishod atletskih povreda, približavaju se tipovima likova iz psihološke melodrame, jer su dovedeni do ekstremne situacije, do tačke pucanja, kada se dramatično kidaju sve veze između njih, i kada sve, čini se, ide u nepovrat.
A kako su igrali Džana Pinjo i Alen Muratović?
Njeno tumačenje je u najvećem dijelu upečatljivo zahvaljujući bolu koji nam dočarava, ali i širokom spektru sredstava koje koristi u građenju lika, jer se kreće od ushićenosti izazvane čistom ljubavlju, do bijesa, nemoći i razočarenja. Potresno priznanje o sopstvenoj krivici promašenosti života na jednoj, i pokušaja ponovnog zasnivanja funkcionalne porodice (a njihov odnos je sve, osim funkcionalan) na drugoj strani, na trenutke je odigrano je krajnje sugeestivno kao da je u pitanju njen autentični biografski momenat. Alen Muratović Viktora je tumačio kao naizgled snažnog, ali suštinski potpuno slomljenog, u svakom smislu neuspjelog čovjeka, čije razloge promašenog života otkrivamo još u najranijem djetinjstvu u kojem nije osjetio ljubav. Iz tog elementa proističe sva njegova nemoć koju Muratović gledaocu nudi u najvećem dijelu predstave, u malim dozama, vješto je skrivajući iza lažne dominacije. Ona, što je dodatno zanimljivo, neće doživjeti erupciju, već će u trenutku njegovog priznanja jednostavno implodirati, urušiti se, što je svakako i rediteljski i glumački efektnije nego kada bi eksplodirala.
Predstava Smrtni ishod atletskih povreda jasno nam govori da je iza svih nas ostala poneka mračna stvar. U pitanju je pripovijest o nastojanju da čovjek ne ostane sam, za šta često plaća neopravdano visoku cijenu. Priča je to o ljudima koji žele da vjeruju u ljubav i koji zbog toga tonu sve dublje ne shvatajući da će u svom već razrušenom, ili preciznije razorenom svijetu ostati sami zauvijek. A pogotovo ako je pored njih neko ko ne može podnijeti ljubav. Zbog svega toga Smrtni ishod atletskih povreda predstava je opore, na momente snažne emocije koje će nas natjerati da se zapitamo ko smo u stvari i kakvi smo. I u krajnjem, što je posebno bitno- kakvi ne bi smjeli postati.