Prošlo je 60 godina od kratkog teksta objavljenog 24. marta 1960. godine,  u sarajevskom dnevnom listu „Oslobođenje“, pod naslovom „Počeo prvi festival malih scena“. Taj kao i svi drugi tekstovi objavljeni u povodu prvog ikada održanog Festivala nalaze se uredno poslagani u jednom starom albumu zelenih korica, a koji i danas, poput blaga, čuvamo u MESS-u.

U spomenutom tekstu pisalo je: „Sinoć je u prostorijama Malog pozorišta u Sarajevu, predstavom „Uklonite ludu“, od Džona Pristlija, otvoren Prvi festival Malih scena Jugoslavije. Predstavu je pred punom salom izveo ansambl Malog pozorišta u Sarajevu. Reditelj je bio Jurislav Korenić, a glavnu ulogu tumačio je Zvonko Marković.“

Te večeri započelo je dugo putovanje Festivala MESS kroz vrijeme. Na tom putovanju Festival MESS suočavao se sa različitim situacijama, transformacijama, izazovima, napadima, kritikama i pohvalama…

Iz dana u dan, iz godine u godinu, nastajala je priča o kojoj svjedoči upravo ova izložba.

Pred vama se nalaze materijali koji su dijelom naše arhive. Ta arhiva je bila ozbiljno devastirana početkom agresije tako da je puno ovih materijala skupljano naknadno, iz privatnih arhiva prijatelja i prijateljica Festivala. S tim ćemo nast-aviti i u budućnosti.

Uvidom u sačuvanu arhivu MESS-a, a koja je dobrim djelom ovdje pred vama, nameće se slika o neke tri faze kroz koje je do sada prošao naš Festival: od osnivanja do 1992, od početka opsade do 1997. godine i od 1997. do danas.

Ovdje, pred vama, nalaze se materijali koji su sastavnim djelom ne samo historije bosanskohercegovačkog teatra već i historije evropskog teatra!

Festival MESS, stariji od svih svojih uposlenika, najstariji je Festival u Bosni i Hercegovini i jedan od najstarijih festivala u ovom djelu Evrope. U slučaju MESS-a, godine Festivala ne da nisu utjecale na njegovu starost, već naprotiv. Festival MESS je uvijek nastojao biti dječije zaintersesiran za svijet u kome živimo – s mnoštvom pitanja, radoznao, pun vjere u sebe, entuzijazma i sa konstantnom zadivljenošću pred umjetničkim stvralaštvom čovjeka. Od početka do danas, Festival MESS djeluje sa sviješću o prolaznosti, kratkoći i nedovoljnosti naših života pred širinom umjetnosti, a po onoj latinskoj ARS LONGA VITA BREVIS koju je Goethe u Faustu upotrebio kao: „Umjetnost je trajna, ali naš život je kratak.“ 

Osnivač i glavni inicijator Festivala bio je legendarni Jurislav Korenić, jedan od najistaknutijih teatarskih reditelja XX stoljeća na prostorima nekadašnje Jugoslavije. Nesumnjivo je bio vizionar!

Historija MESS-a počela je kao izraz uvjerenja jednog čovjeka, ili bar vrlo male grupe ljudi koji su prepoznali trenutak u kome je grad sazreo da bude mjesto u kome će se okupljati umjetnice i umjetnici. Njihov glavni zadatak bio je, kako je tada o tome govorio Bojan Stupica, „na svjetlost, na jarku svjetlost iznijeti djelovanje naših malih scena koje se sve više i više pokazuju kao nasušna potreba naše savremene kulture“, a koju karakterizira “elan i upornost, odsustvo straha pred rizikom, želja za nekonvencionalnim“.

Upravo taj prvi Festival demantirao je sve one skeptike kojih je tada, kao i svih narednih godina, uvijek bilo kada bi se govorilo o MESS-u.

Festival je bio prvo koncipiran kao smotra jugoslavenskih malih scena, a na kome su svoj rad prezentirali najznačajniji teatarski umjetnici i teatarske kuće sa prostora cijele bivše Jugoslavije.

Njegov ekperimentalni, istraživački, nekompromisni karakter ostat će nešto što će ga pratiti kroz svaki njegov udisaj. Iz te 60. godine saznajemo u tekstu Abida Budimlića, objavljenom u zagrebačkoj „Areni“, da je i grad Sarajevo učinio mnogo da, slaveći 15 godina svog oslobođenja, prvi teatrski Festival ne ostane uskraćen za materijalnu pomoć.  U tekstu  stoji: „ovaj grad je već odavno priželjkivao ovakav festival, na samu petnaestogodišnjicu svog oslobođenja. Sarajevo nije moglo pronaći ljepši prilog i poklon svom gradu.“

Opet, u dugoj historiji Festivala MESS, bilo je na vlasti onih koji su razumjeli njegovu važnost, kao i onih koji su se pretvarali u njegove teške protivnike. Oni koji su uvijek bili uz MESS i za MESS bila je njegova publika!

Kao što svjedoče brojni dokumenti sačuvani u našoj arhivi, veliki prijatelji ovog Festivala uvijek su bili i mediji. Nekad su se oduševljavali stvarima koje bi bljesnule na Festivalu, nekada bi kudili izbor selektora, ali uvijek su, sa neskrivenim interesovanjem i pažnjom, pratili šta je ono što nam donosi MESS. Za ljubitelje pozorišta, ne samo u Sarajevu već i u cijeloj tadašnjoj državi, MESS je bio jedan veliki praznik, neka vrsta datuma kojom je završavala jedna i počinjala nova teatarska godina.

Institucija koja se danas zvanično zove Međunarodni teatarski festival – Scena MESS osnovana je pod imenoma Festival malih scena Jugoslavije. Nakon 1974. godine mijenja ime u Festival malih i eksperimentalnih scena, od kada se počinje koristiti skraćenica po kojoj je Festival i danas prepoznatljiv. Prije današnjeg imena, Festival će 1993. još jednom biti preimenovan u Međunarodni teatarski i filmski festival MES Sarajevo…

Za sve, on je uvijek bio poznat kao MES.

Zahvaljujući Festivalu MES Sarajevo je postalo jedan od najvažniji centara na teatarskoj mapi Evrope.

Publika je iz godine u godinu imala priliku gledati i razvijati vlastiti teatarski ukus u kome je posebno mjesto pripadalo teatarskim inovacijama i eksperimentima koji su nerijetko bili razlogom dugogodišnjih prepričavanja.

Posebnost ovog sarajevskog Festivala bila su i gostovanja nekih od tadašnjih najzanimljivijih svjetskih eksperimentalnih teatarskih predstava. Među gostima je bio i njujorški  „The Living Theater“ koji je upravo tih godina svojim predstavama stjecao slavu zahvaljujući kojoj će se naći u svim udžbenicima i knjigama koje se bave historijom teatarske umjetnosti.

Festival će u narednim godinama postati ogledalom cjelokupne kulturne slike Sarajeva, Bosne i Hercegovine i tadašnje Jugoslavije, a učešće na sarajevskom Festivalu MESS bila je stvar prestiža generacija i generacija teatarskih umjetnika.

Kada su sa okolnih brda počele da po opkoljenom Sarajevu padaju granate, a njegovi građani postali pokretne mete snajperista, činilo se da će to označiti i kraj postojanja Festivala. Kancelarije Festivala MES su sa početkom opsade ostale puste, zapuštene, devastirane. Ipak, vrlo brzo, nakon što se 31. decembra preko piste sarajevskog aerodroma u opsjednuti grad vratio Haris Pašović, ispred grada Sarajeva imenenovan je za direktora Festivala. Vrlo brzo, Festival MESS postat će žarištem onoga što su strani mediji, u to vrijeme, opisali pojmom „kulturnog otpora”.

Tako, zajedno sa skupinom mladih ljudi, MESS 06.08.1993. organizira svoj prvi program kojim je obilježen datum kada je bačena atomska bomba na Hirošimu.  Cijeli dan sa talasa Radio Zida  čitana su pisma podrške opsjednutom gradu iz svih krajeva svijeta. Među autorima pisama našla su se i imena poput Carla Sagana ili Stephena Hawkinga. Dva dana poslije postavljen je Euripidov „Alkestis”, a onda dolazi Susan Sontag koja režira nezaboravnu predstavu „Čekajući Godota”. Slijede: „Tvrđava”, „Ajax”, predstave Peter Schumana, Festival sarajevske filmske alternativne scene, arhitektonski projekt „Dystopia”, a nesumnjivo jedan od najznačajnijih kulturnih događaja ratnih godina – Prvi Sarajevski filmski festival „Poslije kraja svijeta”.

Predstava „Svileni bubnjevi“, nastala  tokom 1994. godine, igrala se po bolnicama, izbjegličkim centrima i ustanovama za djecu s poteškoćama. U julu 1994, u kooprodukciji sa Fama International, započeo je veliki ljetni festival „Beba univerzum”. Cilj projekta bio je promovirati nove umjetničke forme koje su trebale usmjeriti umjetničku misao u dolazećem stoljeću. Slijedeći istoimenu teoriju Stephena Hawkinga, afirmirana je nada da iz ništavila postoji izlaz, a da „kreativnost razvija ideju o slobodi, ohrabrujući duh tolerancije i multikulturalizma. MESS je publicirao bosanski prijevod knjige „U zemlji posljednjih stvari“ Paula Austera, a po kojoj je nastala i istoimena predstava izvedena u avliji Svrzine kuće, u režiji Harisa Pašovića. U izvedbi ove predstave igrala je i Vanessa Redgrave. Godina je završena uspješnom turnejom predstava „Svileni Bubnjevi 2” i „U zemlji posljednjih stvari” po velikim evropskim gradovima. Turneju sarajevskog festivalskog ansambla organizirao je Peter Brook i njegov pariski teatar „Bouffes Du Nord”.

Uoči okončanja opsade, Festival MESS pokreće i projekat „Modul memorije” fokusiran na kulturu sjećanja, a koji postoji i danas. Prvi programi „Modula memorije“ bili su publiciranje bosanskog prijevoda knjige i emitiranje istoimenog filma „Shoah“ Claudea Lanzmanna, te velika konferencija pod nazivom „Živjeti sa sviješću o genocidu”.

Neposredno poslije opsade, 1997. godine,  na čelo Festivala dolazi Dino Mustafić. Jedan je od predstavnika one generacije umjetnika i umjetnica čije je profesionalno odrastanje vezano za opsadu i ideju borbe za slobodu u kojoj kultura i umjetnost imaju ključno mjesto.

Dolaskom na čelo Festivala MESS njegov prvi projekat bilo je organiziranje prvog poslijeratnog teatarskog Festivala MESS ‘97. Ideja je bila da se Sarajevu vrati stara teatarska slava i sjaj, da Sarajevo ponovno postane teatarski centar gdje će se prikazivati najuspješnije internacionalne, regionalne i bosanskohercegovačke predstave. U tom trenutku takva ideja zvučala je utopijski i suludo. Ukratko, bila je to, po svim pokazateljima realnog stanja, neka nemoguća misija. Neki su ga zbog toga smatrali iracionalnim zanesenjakom. Zapravo, vrlo malo ljudi je vjerovalo da će taj tadašnji dvadesetšestogodišnjak, okružen još mlađim ljudima od sebe, uspjeti realizirati tako ambiciozan projekat.

Već u oktobru, na Festivalu MESS pojavile su se trupe iz 16 zemalja i sa tri kontinenta. Nakon prolaska kroz još uvijek razrušenu zemlju, u Sarajevo su počeli ulaziti kamioni sa natpisima čuvenih svjetskih teatarskih kompanija. Na još uvijek devastirani sarajevski aerodrom sletilo je više od 500 gostiju među kojima i brojne teatarske zvijezde koje bi se potom,  kroz razrušeno aerodromsko naselje, upućivali ka centru grada. Među gostima su bili teatri poput čuvenog Strehlerovog „Piccolo teatra“ iz Milana, ali i stari znanci kao što su „The Living Theatre“ ili Peter Schuman i njegov „Bread and Puppet Theatre“. 

Dino Mustafić u jednom razgovoru kaže kako je sve krenulo „iz mladalačkog entuzijazma, strasti i želje da Sarajevo nakon razaranja i izolacije otvorimo prema svijetu, da ponovo oživimo njegov kozmopolitski duh i izliječimo naše rane stvorene u toj srednjovjekovnoj opsadi na kraju 20. stoljeća.”

Od tada, iz godine u godinu, Festival MESS slijedi svoju misiju, a lista njegovih gostiju najbolje je svjedočanstvo o uspjehu jedne od najznačajnijih kulturnih institucija u našoj zemlji, ali i mnogo šire.

Uvid u kataloge Festivala djeluje kao pogled na historiju svjetskog teatra sa kraja 20. i početka 21. stoljeća: Peter Brook, Giorgio Strehler, Robert Wilson, Peter Schumann, Eugenio Barba, Josef Nagy, Roberto Ciulli, Anne Teresa de Keersmaeker, Eimuntas Nekrošius, Oscaras Koršunovas, Alvis Hermanis, Olivier Py, Mark Tompkins, Wlodzimierz Staniewski, Simon McBurney, Arpad Schilling, Christoph Marthaler, Frank Castorf, Michael Thalheimer, Thomas Ostermeier, Emma Dante, Pippo DelBono, Rodrigo Garcia, Silviu Purcharete, Alain Platel, Emio Greco, Vilim Docolomansky, Heiner Goebbels, Stefan Kaegi, Romeo Castellucci, Jan Fabre, Jan Lawers, Milo Rau, Kornel Mundruczo, Contantza Macras…

Paralelno sa Festivalom MESS afirmira i svoj produkcijski karakter, a do danas je realizirano već skoro stotinu teatrskih produkcija i koprodukcija. MESS pokreće i vlastitu izdavačku djelatnost pod imenom „Biblioteka MESS“, te pokreće festival za djecu i omladinu „Mali MESS“… Nemoguće je nabrojati sve projekte u kojima je MESS do sada uzeo učešće.

U ovoj 60 godina dugoj misiji, Festival MESS i njegovi i uposlenici su, unatoč svemu, uključujući i ratove, u nemogućim uvjetima uspjeli da od Sarajeva, Bosne i Hercegovine, Balkana, Evrope učine mjesto konstantnog kulturnog utočišta.

U povodu našeg rođendana željeli smo skupa sa vama prošetati kroz 60 godina dugu historiju našeg Festivala.

Nihad Kreševljaković